Da li postoje, kako izgledaju i kako komunicirati sa njima?
Anđeli. Šta je to što ljude fascinira u njima? Da li je to njihova lepota iako ne znamo da li oni baš tako izgledaju? Ili su to osobine koje bi smo i sami poželeli da imamo? A možda su priče o tome kako su na čudesan način pomogli nekim ljudima da preusmere tok svog života u boljem, zdravijem i srećnijem smeru.
Konačno, možda smo privučeni samom idejom da imamo nekoga ko će nas čuvati od loših stvari i na koga uvek možemo da se oslonimo u kakvoj god situaciji da se nalazimo?
Šta god da je, ova tematika privlači pažnju od pamtiveka i potpuno je prirodno da tražimo neke odgovore. Kao i mnogi od vas, i ja sam odgovore na pitanja o anđelima pokušavao da dobijem istražujući dva velika izvora – religiju i nauku.
“Šta da se radi kad misliš da si oprostio ali kad sustretneš ili čuješ za tu osobu osećaš gnev, bes, jednostavno naježiš se? U pitajnju je majka, valjda je do mene, šaljem joj ljubav ali… Ne znam šta me još trigeruje. Savet poštovani Denise🙏Pozz”
Ovo pitanje dobio sam u komentaru jedne od mojih objava na fejsbuku i obećao sam da ću odgovoriti na njega.
Pre nekoliko godina, desio se čitav niz događaja, koji me je vodio tome da spoznam ko sam ja zaista.
Svega nekoliko ljudi do danas zna ovu priču o meni, dok je jedan broj ljudi naslućuje. Iz više razloga sam je krio, ali danas je, kako mi je Arhanđeo Mihail rekao, “došao trenutak za razotkrivanje”.
Pa neka bude tako. Prenosim vam do detalja tekst koji sam odavno napisao i koji je čekao pravi čas da ugleda svetlost dana (iako sam hteo da bude deo moje knjige Anđelima u susret). Ima tu i drugih detalja, ali za sada će i ovo biti više nego dosta.
Idealno bi bilo da muškarac upoznaje aspekte svoje muške energije kroz partnerski odnos sa ženom. Takođe, žena na najbolji način može svoju žensku energiju da spozna kroz odnos sa muškarcem.
Koliko puta kažemo sebi da ne želimo da budemo kao naši roditelji, kada u sebi primetimo obrasce ponašanja koji nam se ne sviđaju a koje smo od njih nasledili? I koliko god da mi to govorimo ipak se ponašamo kao oni. Naravno, ovo se može tumačiti time da mi kao deca prihvatamo bez ograničenja modele ponašanja ljudi sa kojima rastemo i to je potpuno tačno, ali zbog čega se sve ovo zapravo događa i na koji način izaći iz začaranog kruga? Prva i osnovna greška koju činimo je da ta da ne prihvatamo svoje pretke kao deo sebe. Pokušavamo da odbacimo sve one njihove osobine koje nam se ne sviđaju, ali to je nemoguće.
Ovo je baš takva kasica, sliku sam preuzeo sa linka na Limundu
Kada se setim detinjstva, često mi se javljaju uspomene na nekadašnju “Jugobanku” u ulici Jugoslovenske narodne armije. Vidim sebe kako ulazim sa majkom da podignemo platu. Naravno, deo novca ćemo odmah potrošiti kod “Popovića” na limunadu i kesten pire sa šlagom, jer to je uvek bio deo pogodbe kada mi se ne ide sa njom u grad. Pa čak i da nije, majci nikada ne bi bilo teško da mi ispuni tu želju.
Službenica za šalterom me posmatra sa osmehom, jer poznato joj je već šta ću od nje tražiti, čak i pre nego što mama uspe da izgovori zbog čega smo zaista došli.
Imao sam tada osam ili devet godina. Dobio sam na poklon knjigu o fotografiji, koju i danas čuvam. Iako sam po nekim kriterijumima bio klinac za te stvari, “škljocanje fotoaparatom” me je zaista interesovalo. Moji roditelji imali su rusku “Smenu 8” koja je, ako mogu uopšte da je poredim, bila daleko ispod mogućnosti bilo koje kamere na sadašnjim mobilnim telefonima, ali bez obzira na to, ja za bolje nisam znao, pa mi nije ni smetalo.
Nakon pola veka života, jedna ideja koja mi se nedavno “spustila” naizgled sama od sebe, a koju sam izgovorio pred mojom klijentkinjom, oslobodila me je kao ništa do tada. Ta rečenica za koju bez trunke sumnje verujem i tvrdim da je došla iz duhovnog sveta, glasila je: